You are now being logged in using your Facebook credentials

BONITET PREDUZEĆA

Posted in Uspješan Biznis

Bonitet poduzeća (engl. creditworthiness, njem. Bonität) je ocjena vjerojatnosti nastupanja insolventnosti poduzeća u budućnosti, prema nešto širem shvaćanju ocjena likvidnosti i kreditne sposobnosti, u najširem smislu sveobuhvatna ocjena temeljena na analizi završnog računa i situacije poduzeća. U ovom širokom smislu ocjena boniteta odnosi se i na ocjenu ekonomskih pojava u poduzeću, oznaku neopipljive sigurnosti s obzirom na ugled poduzeća, unutarnju vrijednost, oznake koje u sebi sadrže ujedno i ocjenu likvidnosti i kreditne sposobnosti poduzeća. Posljedica nepostojanja jednoznačnog boniteta poduzeća manifestira se i u različitim postupcima, različitim metodama kojima se dolazi do ocjene boniteta poduzeća. Vrlo usko i vrlo pojednostavljeno shvaćanje boniteta poduzeća svodi se na solventnost poduzeća, a ocjena boniteta poduzeća na ocjenu vjerojatnosti nastupanja insolventnosti, odnosno na prognozu insolventnosti. Prema ovom shvaćanju poduzeće ima dobar bonitet ukoliko pravodobno podmiruje dospjele obveze. Ocjena boniteta često se poistovjećuje s ocjenom kreditne sposobnosti i likvidnosti. Elementi na temelju kojih se utvrđuje kreditna sposobnost poduzeća jesu analiza stanja i kretanja prihoda te vertikalna i horizontalna struktura imovine i kapitala. Dok se ocjena boniteta temeljena na ocjeni solventnosti sastoji od isključivo kvantitativnih informacija, kod ove proširene ocjene boniteta uzimaju se pored kvantitativnih i kvalitativne informacije. Tipični primjeri ovakve ocjene boniteta su brzi test (quick test), Altmanov model, kredit-scoring, a u svijetu je to informacija o bonitetu tvrtki Kreditschutzverband 1870. te Dun & Bradstreet. Najšire shvaćanje boniteta, kao kvalitete cjeline ekonomskih pojava i procesa u poduzeću, temelji se na ocjeni potencijala. Polazi se od analize završnih računa te se korištenjem dinamičkih i prognostičkih pokazatelja nastoje otkriti slabe i jake strane poduzeća vidljive u njegovim završnim računima (hard facts). Statistička analiza završnih računa, kao prvi korak ocjene boniteta , provodi se najčešće multivarijantnom linearnom analizom diskriminance. Rezultat ovog postupka jest izbor relevantnih pokazatelja i njihova kombinacija, kao i objektivizirana granična vrijednost u obliku vrijednosti diskriminance koja je osnova za ocjenu individualne vrijednosti diskriminance pojedinog poduzeća i polazište je za ocjenu boniteta poduzeća i njegovu klasifikaciju u zonu dobrih ili loših poduzeća. Od mnoštva različitih pokazatelja potvrđeni su sljedeći kao oni koji svaki za sebe, a pogotovo u kombinaciji, najbolje klasificiraju poduzeća u dobra ili loša: rentabilnost ukupnog ulaganja, udjel vlastitog kapitala u ukupnog kapitalu, stopa povrata kapitala te faktor zaduženosti. Pokazatelji se temelje na koncepciji cash flowa, jer je cash flow veličina koja odražava sposobnost poduzeća za samofinanciranje investicija, podmirenje dugova, stvaranje i povećanje likvidnih rezervi te raspodjelu dobitka. Nakon utvrđivanja tvrdih činjenica slijedi kvalitativna analiza situacije poduzeća, analiza nekih činjenica. Tvrde činjenice naime govore primarno o prošlosti i sadašnjosti poduzeća, dok meke činjenice odražavaju njegove izglede u budućnosti. Kvalitativnom analizom situacije želi se spoznati orijentacija poduzeća prema kupcu i potrebama kupca, tržišna pozicija poduzeća i njegovih proizvoda, fleksibilnost organizacije, inventivnost i inovativnost – ukratko otvorenost poduzeća promjenama na tržištu i u okruženju. Na temelju analize podataka završnih računa i analize situacije poduzeća pojedino poduzeće svrstava se u jedan od šest mogućih razreda boniteta: u prvom i drugom razredu su poduzeća u kojima ni podaci o bilanci ni situacija u poduzeću ne upućuju na ugroženost poduzeća; od trećeg do petog razreda su poduzeća za koja se, ili na temelju bilance ili na temelju situacije poduzeća, zaključuje o mogućoj ugroženosti, dok se u šestom razredu nalaze poduzeća čije bilance odražavaju značajke prisutne i u bilancama ugroženih poduzeća, a pored toga i situacija poduzeća negativnim značajkama ukazuje na akutnu ugroženost. Klasificiranje poduzeća u jedan od razreda boniteta nije i konačna ocjena o bonitetu. Razvrstavanje poduzeća u pojedine razrede nikad nije dovršen posao: godišnje razvrstavanje poduzeća u razrede boniteta postaje nedostatnim, pa se sve češće bonitet ocjenjuje u kraćim razdobljima, svaka tri mjeseca. Ovakav postupak ocjene boniteta čini transparentnim sva negativna i pozitivna svojstva poduzeća, omogućuje spoznaju potencijalne snage i potencijalnih slabosti poduzeća u ovladavanju opasnostima i korištenju prilika iz okruženja. Osnovni je cilj ovakve ocjene boniteta upoznavanje rizika i šansi u poslovanju nekog poduzeća.